Što je bila bitka kod Covadonge i kako je definirana?

Uveličali španjolski nacionalisti koji to pogrešno smatraju početkom rekonkviste, jer nije sigurno ni da se dogodila više od graničnog okršaja, niti je vrhunac u kojem se stvari okreću (a to je bila bitka kod Poitiersa 732.) bila bitka kod Covadonga (vjerojatno vođena negdje između 718. i 722.) bila je pobjeda za asturijska plemena u savezu s vizigotskim ostacima koji su imali vladao poluotokom prije dolaska muslimana, predvođen vojskovođom koji će također postati dio nacionalne mitologije španjolski: Don Pelayo.

Ova se činjenica može promatrati i kao posljednje smrtne muke rimske Hispanije, budući da su se Asture, romanizirane, raznim nemirima i ustancima odupirali vizigotskoj vlasti, a čak - i zbog keltskog podrijetla ovog plemena - može se promatrati kao posljednji bljesak predrimske Hispanije, iako u vrlo forsiranoj interpretaciji društvene stvarnosti poluotoka u epoha.

Kraljevstvo Asturije, koje će se roditi 718., bit će prvo od srednjovjekovnih kraljevstava koje će na kraju formirati

politička karta to bi na kraju dovelo do formiranja Španjolske, Portugala i Andore.

Postoji više dvojbi nego povijesnih izvjesnosti o navodnoj bitci koja je, kasnije potaknuta kršćanska frakcija kojoj su potrebni podvizi kako bi ohrabrila svoje ratnike i građane, u vrijeme kada the nasljedstvo vizigotskog kraljevstva na poluotoku počelo je stvarati političku okosnicu za otpor muslimanskom napredovanju kroz poluotok i Europu.

Neki se povjesničari drže nepostojanja suvremenih dokumenata o bitci kako bi potvrdili da ona vjerojatno nikada nije postojala, čak ni kao okršaj, a koji je bio kasniji izum, negdje oko 900. godine, kako bi se opravdali kršćanski monarsi tog vremena kao nasljednici spomenute pobjede i, prema tome, legitimni nositelji krune kao predstavnici onih koji su pobijedili u spomenutoj bitci ujedinjeni protiv zajednički neprijatelj.

presedani

Napredovanje muslimanskih trupa kroz Pirinejski poluotok nakon njihovog iskrcavanja blizu Gibraltara 711. bilo je brzo, jer da su imali prešutni pristanak i nekih vizigotskih plemića u sukobu s vlastitim vođama, kao i dijela populacija Hispano-Romana koji su Vizigote osjećali kao osvajače (a istina je da se taj narod germanskog podrijetla nikada nije općenito integrirao s već postojećim autohtonim stanovništvom).

Ta je brzina uzrokovala velika područja teritorija nominalno pod muslimanskom vlašću, iako su u praksi njima upravljali lokalni gospodari rata koji su se zakleli na vjernost muslimanima. nove dominatore, ili su izravno napravili svoj život ne pridajući veliku važnost onome što se dogodilo izvan njihovih domena, također se računa da nove muslimanske vlasti neće učiniti ništa odmah da ih pokore, zbog njihove krhkosti situacija.

U tom su kontekstu Astures, podjarmljeni od 6. stoljeća po Kr. c. Vizigoti, i iako društveno razvodnjeni, još uvijek strukturirani kao diferencirani narod koji je podizao razne pobune protiv vladari germanskog podrijetla, biraju Pelaya za vođu, koji će kasnije dovesti do prve dinastije kraljeva astursko-leonski.

Unatoč činjenici da su asturijski plemići isporučili taoce muslimanima i da su imali neki garnizon na terena (kao u Gijónu), otpor novoj vladajućoj klasi završio je organiziran u sjevernom planinskom području, predvođen Pelayo. Snage kojima je zapovijedao počele su a politika uznemiravanja protiv Muslimana, koja se sastoji u malim akcijama protiv odreda, kako fiksnih tako i korak, gerilski rat u kojem su se kasnije asturijski kršćani vratili u svoje baze u tim područjima planinski.

Malo po malo, muslimanske trupe i vlasti protjerivane su sa sjeverozapadnog geografskog područja poluotoka, zbog čega su Vrijedio sam (guverner) odlučuje izvršiti napad na pobunjeničke snage.

Kao što sam prije rekao da datum bitke nije siguran, ova osoba koja je bila muslimanski guverner sjeverozapada poluotoka bi mogao biti Otman ben Neza, poznat kao Munuza, ili njegov nasljednik na dužnosti, Anbasa ibn Suhaym al-Kalbi (Anbasa).

Bitka'

Zbog nedostatka suvremenih izvora, mnogi detalji muslimanskog prodora i njegovog kasnijeg poraza su nepoznati i, stoga, ono što je ovdje ispričano sastoji se od diplomski rad prihvaćeniji od strane historiografija Trenutno.

S napredovanjem a sila Muslimani koji su mogli biti nekoliko tisuća vojnika, Asture predvođeni Pelayom sklonili su se u blizini od sadašnjeg grada Covadonga, u području doline okruženom planinama u blizini Picos de Europa, na sjeveru poluotočni.

To je područje bilo lako obranjivo s obzirom da su branitelji zauzeli položaje i mogli komotno promatrati kretanje neprijatelja.

Neke kronike aludiraju na činjenicu da bi Pelayo sakrio dio od 300 ratnika s kojima je mogao računati, te da nadmašio bi ih dio napadačkih muslimanskih snaga, trenutno procijenjenih između 800 i 1400 djelotvoran. Muslimani su poslali veleposlanstvo da razgovara s Pelayom, ali ono nije postiglo nikakav dogovor.

Nakon toga, muslimanske trupe su ušle u dolinu, iznenađene lansirati strijela i projektila s nadmoćnih položaja koje su zauzimali Astures, koji su na taj način desetkovao napadače, nanijevši im ne samo žrtve, već i izazvavši paniku među njima redaka.

U bijegu koji bi uslijedio nakon ovog prvog napada, Pelayove skrivene snage (prema legendi, čekale su ih u velikoj obližnjoj špilji), vrlo vjerojatno konjica, napala bi razbijene muslimanske redove, 'čistući' na svom putu skupine koje su još mogle predstavljati izvjesnu izdržljivost.

Posljedice

Sve kronike događaja su nakon bitke, a dok kršćanski izvori veličaju bitku (čak citirajući sukob između 300 Pelaya i više od 100.000 muslimana), muslimani umanjuju njihov značaj, svodeći ga na jednostavan okršaj.

Sredina je vjerojatno prava: bitka nije bila ni velika ni odlučujuća, ali je otežavala napredovanje u tom području Muslimani, osim jačanja vodstva Pelaya koji će u kratkom vremenu osigurati i neovisnost Kraljevstva Asturija.

Preko istoka poluotoka, muslimani su nastavili napredovati prema sjeveru, sve dok nisu stigli do današnjeg Toursa, 200 km od Pariza, gdje je na listopada 732. bit će poraženi i potjerani u bijeg, nastavit će stabilizirati frontu koja je dijelila islam i kršćanstvo na sjevernom dijelu poluotoka iberijski.

Ovom bitkom kod Poitiersa započet će rekonkvista koja će kulminirati 1492. ponovnim osvajanjem Kraljevstva Granade.