Primjeri modernističke književnosti

The književnost modernizma skup je književnih djela napisanih u modernizmu, pokretu koji se pojavio između 1880 1920. u Latinskoj Americi i koju je karakterizirala obnova jezika i oblika, egzotičan sadržaj, uporaba od simboli i osjetilne slike i profinjenost. Na primjer: "Nokturno", Rubén Darío.

Autori moderne nastojali su se diferencirati od nekih suvremenih književnih struja, poput realizma, naturalizma i romantizma, ali su koristili elemente iz drugih kojima su osjećali identificiran. Takav je slučaj parnasovstva, iz kojeg su preuzeli profinjenost ljepote, i simbolizma, iz kojeg su prilagodili muzikalnost i upotrebu simbola.

Osim toga, odbacivanje književnosti i realnost sadašnjosti naveli su pisce da koriste oblike i riječi iz prošlosti ili da izmišljaju nove. Na primjer, u slučaju jezika, kultizmi (klasične latinske i grčke riječi) ili neologizmi (novi i izmišljeni pojmovi).

The poezija To je žanr u kojem se modernizam najviše istaknuo, jer su pjesme tekstovi u kojima je bilo više formalnog eksperimentiranja. Međutim, u pripovijesti, odnosno u

Kronike, the priče i romani, došlo je i do obnove, npr. u prozu su uvedena poetska sredstva.

Početak književnosti ovog pokreta vezan je za objavljivanje Plava…, Rubén Darío, jer u ovoj knjizi od pjesme i kratke priče središnja su obilježja modernizma, primjerice, umjetnost kao ljepota korištenje boja za simboliziranje osjećaja i koncepata te eksperimentiranje s metrom u poeziji i put u proza.

• Vidi također: modernističke pjesme

Obilježja književnosti modernizma

Sve karakteristike modernizma križaju se s ciljem da se iz toga stvori nova i drugačija književnost sadašnjosti, dakle, traže se elementi iz drugih kultura, iz prošlosti ili oni koji su posve nove tvorevine. novi.

• teme. Teme su vrlo raznolike i pokazuju izbjegavanje stvarnosti i odbacivanje književnosti sadašnjosti. Najistaknutiji su skepticizam, idealizirana ljubav, kozmopolitizam, osjetljivost, melankolija, samoizražavanje, senzualnost, dosada, umjetnost i poezija. Osim toga, vrlo je uobičajeno da postoji sinkretizam ili amalgamacija tema iz različitih kultura pomoću opis egzotičnih mjesta ili mitologije i povijesti različitih društava, kao što su grčko-rimsko, orijentalno, afričko, nordijsko i ono prvobitnih naroda. No neki se autori u kronikama i pričama pozivaju na teme vezane uz stvarnost.
• Oblik. Forma općenito pokazuje odbacivanje književnosti suvremenosti, iako se koriste postupci iz parnasovštine i simbolizma. U odnosu na metriku koriste se novi stihovi, slobodni stih i prazan stih, te stari stihovi latinske i srednjovjekovne književnosti, kao što je aleksandrijski stih (od četrnaest slogova) ili stihovi od devet ili dvanaest sati slogova. Osim toga, koriste se i skladbe iz španjolskog zlatnog doba, na primjer, The sonet.
• Jezična obnova. Jezik je također presijecan uključivanjem elemenata iz prošlosti, budući da su ugrađeni kultizmi (riječi iz latinskog i starogrčkog) i arhaizama (stare riječi); stranih pojmova, kao npr galicizmi (francuske riječi); i potpuno nove i izmišljene riječi, tj. neologizmi. Ovom obnovom riječi prestaju biti predmetom svakodnevne komunikacije, postaju umjetnički i estetski objekt.
• Stil. Stil je dragocjen, jer postoji briga za estetiku i ljepotu; aristokratski, jer se razlikuje od stila običnog jezika; a ornamentalna, jer ima obilje retoričkih figura, slikarskih postupaka i muzikalnosti (proizvedene ritmom i ritmom). rima).
• Retoričke figure Y književna sredstva. Govorne figure i književna sredstva prisutna su u cijeloj književnosti modernizma jer se koriste za postizanje estetskog učinka. Najviše se koriste:

• osjetilne slike. To su opisi koji evociraju sve što se može percipirati osjetilima, poput boja, mirisa, zvukova, okusa i tekstura. Na primjer: Miris ruža.
• Sinestezija. To je mješavina dvaju osjeta ili osjeta s pojmom ili osjećajem. Na primjer: Gorka istina.
• Aliteracija. To je ponavljanje jednog ili više zvukova. Na primjer: La onata od ona onuzeti.
• pridjev. To je uporaba jednog ili više pridjeva. Na primjer: Sunce svjetlucav Y sjajan.
• Metafora. To je odnos koji se uspostavlja između stvarnog pojma (onoga na što se upućuje) i imaginarnog (onog koji označava stvarni pojam, ali s prenesenim značenjem). Na primjer: Ledena duša.

Primjeri književnosti modernizma

Primjeri poezije modernizma

1. “Caupolican”, Rubén Darío (Nikaragva, 1867.-1916.)

Zastrašujuća je stvar koju je stari rod vidio:
čvrsto deblo na ramenu šampiona
divlji i u bitkama prekaljeni, čiji buzdovani buzdovan
zamahnuo Herkulovom rukom ili Samsonovom rukom.

Njegova kosa za kacigu, njegova prsa za oklop,
može li takav ratnik, iz Arauca u regiji,
Šumski kopljanik, Nimrod koji sve lovi,
prerezati tetivu biku ili zadaviti lava.

Hodao je, hodao je, hodao je. Ugledao je svjetlo dana,
vidjelo ga je blijedo popodne, vidjela ga je hladna noć,
i uvijek deblo na leđima titana.

"Toqui, Toqui!" viče uzdrmana kasta.
Hodao je, hodao je, hodao je. Zora je rekla: "Dosta"
a visoko se čelo velikog Caupolicána diglo.

1. Fragment "Tristissima nox", Manuel Gutiérrez Nájera (Meksiko, 1859.-1895.)

Yo

Vrijeme neizmjernog mira! Priroda
dostavljeno u večernjim satima
neispavanim goblinima i žestokim duhovima,
brief moments doze čini se
čekajući zoru. jahati vjetar,
s nepomičnim krilima, na kopnu:
hrast spava; pospani vuk
poslušno se ispruži i zatvori oči.
U ogromnom snu, kratkom snu
koje ne potresaju obilne kiše
a smetaju samo po oštroj zimi
polagana rosulja ili slaba kiša.
To je neizmjerni san: korak po korak
pantera koja je nedavno proždirala
do jadnog resa, traži u tišini
smrdljiva jazbina: više se ne čuje
od brze zmije zviždaljka,
i između velikih svjetala, koja hrane
pucketanje pukotina hrasta,
leći putnik šumski
pored svoje stare puške.
Sve miruje: bježi zrakom,
nakon dijabolične vještice, okretni goblin;
svjetlo se približava, zlo završava,
duše se dižu a mir silazi!

1. "Tiranina", José Martí (Kuba, 1853.-1895.)

od tiranina? tiranina 
Reci sve, reci više!, i zakucaj 
S bijesom robovske ruke 
O njegovoj sramoti tiranina.

od buba? pa od greške 
Recimo klub, recimo pločnici 
Dark: reci što možeš 
O tiraninu i zabludi.

Od žene? može biti 
Da umreš od njegova ugriza;
Ali nemoj okaljati svoj život 
Reći loša žena!

1. "Spavao si", Delmira Agustini (Urugvaj, 1886.-1914.)

Umetnut u moje ruke sjao je
kao čudna nagrada, tvoja glava;
Osmislio sam njezine slučajeve i cijenio
svjetlo do svjetla, sjena do sjene njegovu ljepotu.

U vašim očima možda se koncentrirao
život, kao filter tuge
u dvije duboke čaše… sanjao sam
da je tvoja glava mramorni cvijet...

Kad na tvom mjesečevo-bisernom čelu,
poput čudovišta u miru lagune
nastalo je ogromno prešutno sanjarenje...

Oh! tvoja me glava uplašila.. tekla je
njoj nepoznat život... Činilo se
Ne znam koji anonimni i noćni svijet...

1. Fragment "Pjesme tjeskobe", Leopoldo Lugones (Argentina, 1874.-1938.)

(…)

I odjednom, sa zatvorenih vrata
Drhtav dah udario me u zatiljak.
I znao sam da je to loša stvar
usamljenih kuća i gledao sam u prazno,
govoreći mi: «To je apsurd
praznovjerje, smiješan strah.
I gledao sam u zid ravnodušno,
i primijetio sam da je vani vjetar prestao.

Oh ta vanjska nemoć i ogromna
tišine!
Ta sebičnost iza zatvorenih vrata
koje sam osjetio u cijelom gradu.
Jednostavno se nisam usudio
osvrnuti se, iako je to bila istina
da nije bilo nikoga; ali nikad
Ma nikad, u strahu bih pogledala!
Od užasnog straha
ostati mrtav.
Malo po malo, vegetiranje
električni Chill Swarm,
nakostriješili su mi se iz glave
kosa,
jednog po jednog sam ih osjetio,
a taj čudni život bio je još jedna muka.

I pogledao sam svoje ruke
na stolu, kakvi izvanredni članovi;
ruke su mi tako blijede,
ruke mrtvaca
I primijetio sam da ne osjećam
moje srce dugo vremena.
I osjećao sam da sam te zauvijek izgubio,
s užasnom sigurnošću da sam budan.
I vrištala sam tvoje ime
s unutarnjim vriskom,
čudnim glasom
da nije moj i da je jako daleko.
A onda taj vrisak
Osjećao sam da moje srce duboko u sebi,
kao hrpa suza,
rasplinuo se u blagotvorne suze.
I da je to bila bol zbog tvoje odsutnosti
o čemu je maštao.

1. "Noć", Amado Nervo (Meksiko, 1870.-1919.)

Tajanstvena majka svih geneza, majka
zlobni, nijemi i vjerni uzvišenih duša;
neizmjerno gnijezdo svih sunaca i svjetova;
piélago u kojem drhte odredbe svih razloga!
O ogromna cesta koja vodi ravno u enigmu;
kraljevstvo tužno, krilo naše nade;
tihi zaklon od zala ljubavi bez lijeka;
žalosna kuma lijepih gatanja;
carstvo gdje lete azurna krila snova:
budi moje zjenice ogledala koje kopiraju tvoje kugle;
budi tvoja tišina suptilno zajedništvo mog života;
budi tvoja arkana božanski žalac mog uma;
budi tvoja daleka istina, poslije groba, moja baština!

1. Fragment "Deve", Guillermo Valencia (Kolumbijac, 1873.-1943.)

Dvije tromo deve, elastičnih vratova,
sa svijetlozelenim očima i svilenkasto plavom kožom,
skupljeni vratovi, natečeni nosovi,
velikim koracima mjere pješčani sprud Nubije.

Podigli su glave da se orijentiraju, a onda
pospano napredovanje njezinih dlakavih nogu
– pod crvenkastim domboom tog vatrenog zenita –
stali su tiho, u podnožju cisterni...

Pet godina jedva nosi pod veličanstvenim plavetnilom,
a već mu oči žare groznica muke:
možda čitaju, mudri, nejasni hijeroglif
izgubljen među ruševinama zloglasnog spomenika.

Šutljivo luta po uspavanom tepihu,
kad umiruci dan sklopi oci,
Ispod crne djevice koja ih je vodila u hladu
Kopirali su paradu melankolije… (…)

1. "Nostalgija", José Santos Chocano (Peru, 1875.-1934.)

prije deset godina
da putujem svijetom,
Malo sam živio!
Jako sam umoran!
Tko živi u žurbi, zapravo ne živi;
tko se ne ukorijeni, ne može donijeti ploda.
Biti rijeka koja teče, biti oblak koji prolazi,
ne ostavljajući ni sjećanja ni traga,
tužno je; a tužnije za one koji osjećaju
oblak visok, rijeka duboka.
Više bih volio biti drvo nego ptica;
Bolje bih volio biti drvo nego dim...
I na putovanje koje umara
Više volim terroir.
rodni grad sa svojim zvonicima;
arhaični balkoni, stari portali
i uske ulice, kao da su kuće
Nisu se htjeli previše udaljiti.
Ja sam na obali
strmog puta.
Gledam cestovnu zmiju
To na svakoj planini; okrenuti čvor;
I tada shvatim da je put dug,
da je teren grub,
da je nagib težak:
da je krajolik mustio...
Gospodin! Umoran sam od lutanja, već osjećam
nostalgija, već čeznem za odmorom vrlo blizu
moje… Svi će okružiti moje sjedalo
da ti kažem svoje tuge i pobjede;
a ja onako kako sam putovao
album naljepnica, rado ću reći
tisuću i jedna noć mojih avantura
i završit ću ovom rečenicom nesreće:
Malo sam živio!
Jako sam umoran!

1. Fragment "Okusaijeve pjesme", José Juan Tablada (Meksiko, 1871.-1945.)

Od boga do samuraja,
od orla do bambusa,
Okusai je sve nacrtao
u "Mangua" i u "Guafú".

I biljka i životinja
Sada žive na papiru
sa zvijezdom i mineralom,
za slavu svoga kista.

antene insekata,
oblak, val, plamen,
i nevjerojatne aspekte
s vrha Fuzi Yama;

i mostovi i vodopadi
kod hrama u potopljenoj šumi,
i čar gostionica
uz Tokaido.

Od zvijezde do puža,
od bisera do blatne žabe,
Okusai je sve nacrtao,
od ličinki do Sunca! (…)

1. “Magna voce per umbras”, Antonio Machado (Španjolska, 1875.-1939.)

Čamac: tako jedinstven
koji se pretvara neopreznom umu
vizija nautičkog sna
slučajni hodočasnik.

Iz svog luka, ako je borba,
vjetar ih ne davi,
javlja se upitni glas,
Javlja se drugi glas i odgovara:
Glas koji pita: gdje?
i drugi glas koji zapovijeda: vogue!

fan roaring the titan
Atlante svoj žestoki val
poput velikog trbuha koji je bio
roditi Levijatana:

I između udaraca koji idu
kriveći more koje se utapa,
javlja se upitni glas,
Javlja se drugi glas i odgovara:
Glas koji pita: gdje?
i drugi glas koji zapovijeda: vogue!

Jadni duh koji napreduje
sa svojom galijom za 
oceanima, prema Bogu
i ribazo to nije dovoljno!

Uzalud tvoja nada
s ponorom dijalog!
javlja se upitni glas,
Javlja se drugi glas i odgovara:
Glas koji pita: gdje?
i drugi glas koji zapovijeda: vogue!

Primjeri narativa modernizma

1. "Kava", Julián del Casal (Kuba, 1863.-1893.). U ovoj kronici jedan je kafić opisan na pesimističan način, jer je to mjesto koje proizvodi dosadu i u kojem je sve prolazno. Osim toga, koriste se modernistički izvori poezije, kao što su simboli za označavanje raspoloženja, slikovni postupci te vizualne i auditivne slike.
2. "Zahvaljivanje", José Martí (Kuba, 1853.-1895.). Ova kronika opisuje kako se slavi Dan zahvalnosti u Sjedinjenim Državama, kritizirajući kapitalizam i modernizacija i komentiranje karakteristika ove zemlje vezanih uz stanovništvo, društvo, gospodarstvo i život svaki dan.
3. "U potrazi za slikama", Rubén Darío (Nikaragva, 1867.-1916.). Ova kronika pripovijeda o putovanju umjetnika i suprotstavlja kaotičnu sliku grada opisu mira prirode.
4. slomljeni idoli, Manuel Díaz Rodríguez (Venezuela, 1871.-1927.). Ovaj roman govori o Albertu Soriau, kiparu, koji se teško prilagođava društvenoj sredini. Osim toga, tu je i kritika tadašnjeg društva, politike i kulture.
5. "Posljednji rat", Amado Nervo (Meksiko, 1870.-1919.). Ova priča priča distopijsku priču u kojoj se životinje dižu protiv ljudi i stvaraju totalitarni i represivni sustav vlasti.

Interaktivni test za vježbanje

Slijedite s:

• barokna književnost
• Književni trendovi
• vrste poezije
• avangardne pjesme
• Dadaističke pjesme
• Pjesme romantizma

Reference

• Baker, P. (2017). Modernizam. U Moreirasu, A. & Villacañas, J. (Ur.), Temeljni koncepti moderne latinoameričke misli. nova knjižnica.
• Ferrada A, R. (2009). Modernizam kao književni postupak. Književnost i lingvistika, (20), 57-71. Dostupno u: Scielo
• Litvak, L. (1981). modernizam. Izdanja Taurus.
• Santa Cruz Achurra, E. (2015). Kronike Joséa Martíja i podrijetlo modernog latinoameričkog novinarstva. Književnost i lingvistika, (31), 51-68. Dostupno u: Scielo