Definicija sokratske etike

Lilén gomez | studeni 2021
Obuka iz filozofije

Kad se govori o sokratskoj etici, potrebno je najprije istaknuti važnu karakternu poteškoću povijesno-filološki, naime, da ne poznajemo izravno niti jedan tekstualni izvor u kojem je Sokrat otišao utjelovio njegov misao. Glavni izvor kroz koji možemo pristupiti filozofija Sokratski su Platonovi dijalozi i, u manjoj mjeri, aristotelovsko djelo, kao i neke Aristofanove komedije. To pretpostavlja niz kontroverzi oko ideja atenskog filozofa, pa čak i o njegovom vlastitom povijesnom postojanju. Zapravo, Sokrat kojeg poznajemo je platonski Sokrat, protagonist većine Dijaloga, s raznim sugovornicima.

Čak i sa svojom raznolikom složenošću, izvorima i interpretacijama, Sokratova slika bila je odlučujuća za zapadnjačku kulturu, posebno njezinu etiku; jer je, slijedeći Aristotela, bio prvi koji je uzeo definicije moralnih stvari kao predmet svoje misli (Aristotel,

Načela na kojima se razvija etika

Sokrat u središte filozofske refleksije ne stavlja svemir i prirodu, već samog čovjeka. U tom smislu, pitanje o čovjekovom moralnom ponašanju konstituirano je kao središnji aspekt njegove misli, vođen delfskom maksimom "spoznaj sebe". Dakle, Sokrat prevodi istraga na fizisu prema pogledu na nutrinu. S ovim pokretOno što se ističe jest važnost filozofije, ne kao pukog znanja radi nje same, već u njezinu praktičnom smislu. Čovjek je za Sokrata morao razviti svoje unutarnje znanje, jer je to istraživanje ono što bi mu omogućilo da svoj način života usmjeri prema dobru.

Sokratova etika na taj način održava blizak odnos sa znanjem. Vrlina (areté) je modus mudrosti i nitko ne može svojevoljno pogriješiti; budući da oni koji griješe uvijek to čine iz neznanja, sve dok ne znaju što je dobro. Dakle, vrlina se ne može podučavati kao bilo koje drugo znanje, jer je to praktično znanje: otkrivanje vrlina nije puka intelektualna operacija, već zahtijeva da čovjek postane svjestan svog bića unutra. U tom smislu, mudrost je povezana s etikom kao putem duhovnog oslobođenja. Njegovi glavni oblici sastoje se od dominacije duše nad tijelom; prilagođavanje života teleološkom poretku svijeta; i, na političkoj razini, na podređenosti od države do vlada mudrih.

Put do dobra

Zadaća filozofije je strogo ljudska zadaća, budući da je ljudsko biće posredno biće između životinja, uroniranih u neznanje, i bogova, čija je mudrost apsolutna. Samo čovjek može, dakle, željeti znati; Stoga je znanje trajno u stanju oscilacije. Zato sokratova vrlina uvijek rezultira nesavršenom spoznajom na kojoj se, upravo zbog toga, mora neprestano raditi. Dobro se ne nameće bez poteškoća, ali čovjek mora iskoristiti svoje Sloboda da to postigne. Dakle, za Sokrata mudrost podrazumijeva borbu protiv samog sebe, prepoznavanje vlastitog neznanja kako ne bi bio poražen njime.

Put do dobra bit će ujedno i put sreće i Pravda. U sokratskoj etici poistovjećuju se sreća i vrlina. Pravi izvor sreće nalazi se u duši, u njenom savršenstvu. Sve ostalo je sredstvo u tom cilju, ali samo po sebi nema vrijednosti. Ispravan posao čovjeka je postići duhovno savršenstvo, protiv kojega, dopuštajući da bude nadvladan Užitak - od svjetovnih užitaka kao i od luksuza - vodi u neznanje, a zatim i u glumu krivo.

Bibliografija

MARTINEZ LORCA, A. (1980) "Sokratova etika i njezin utjecaj na zapadnjačku misao", u Baética Magazine, 3, 317-334. Sveučilište u Malagi.